Iza nas je već četvrti dan. Vrijeme je lijepo, tiho, sunčano. Rekoše učiteljice da u 9 sati krećemo u Mali Lošinj. Pješice, naravno. Šetnica uz more ili – “po domaći” – lungomare.
Nije daleko, oko 3,5 km ili oko 2500 betonskih “kocki”. Netko je valjda brojao, mi nećemo, imamo zanimljivijeg posla. A kojega? Udisanje čistog i mirisnog zraka, prolaz pokraj uvala i uvalica, osluškivanje glazbe koju stvaraju mali valovi, pogled u daljinu, na Osor, Punta Križu, brodiće, barke… I odgovori na pitanje: što ima za posljedicu strujanje/gibanje zraka? Polako, reče postavljač pitanja, i dođosmo do odgovora. Zaustavili smo se u uvali Valdarke kako bismo izmjerili temperaturu mora (nije ovo na fotografiji ribarski štap, nego pomoćno sredstvo kako bismo termometar porinuli u more). Vrijednost temperature nam nešto reče. Ali tu su i naše paziteljice, naše drage učiteljice, koje će ipak za našu ideju imati posljednju riječ. Vidjet ćemo, idemo mi po redu.
U Miomirisnom vrtu dočekali su nas domaćica Sandra, zeko i magarac Dragan. A bilje, ma divno, mirisno, šareno, bujno. Nakon šetnje i branja dijelova biljaka (prema Sandrinom naputku), zasjeli smo, dobili papir, selotejp i olovke te za kratko vrijeme izradili miomirisni herbarij, na kojem su se, u raznim pozicijama, našli dijelovi masline, koromača, žutike, lavande, smilja, bugenvilije, kadulje.
U društvu vodičkinje Dijane došetali smo do župne crkve, od koje se prostire prekrasan pogled na malološinjsku panoramu, luku, brodogradilište, kalvariju, školu u obliku broda, stare kapetanske kuće. Stubama, njih mnogo, mnogo u centru. Na trgu još nekoliko riječi o Lošinju, o životu stanovnika Lošinja, o ribarnici (peškariji).
I tada, slobodno za osobne potrebe. Trebamo se za 40 minuta naći kod fontane s dupinima. Razbježali smo se po slastičarnicama, dućanima, i zna se. Zaslužili smo “slobodu”. To nam se samo činilo da smo slobodni. Na koju god stranu da smo krenuli, sreli smo neku od učiteljica ili našeg domaćina ili našeg vozača ili našu vodičkinju. Ma bravo za naše učiteljice i ostale, ipak smo mi samo djeca. Neka oni nas bodre.
Eh, a sad ručak. Iako smo u Malom pojeli sladolede, grickalice, netko čak i tople sendviče, popili sokove, morali smo za ručak pojesti sve ponuđeno jer smo čekali iznenađenje. Koje? Pitali smo našeg domaćina što nam učiteljice spremaju, a on… Ma ne znam, čut ćemo…
Pojeli smo većinu ručka i učiteljica Mira reče: Odmora pola sata te priprema za plažu. Jupiiii! Kakav odmor? Brzo kupaće gaće, kostime, ručnike, zaštitne kreme i eto nas u autobusu koji nas je odvezao na Čikat. Zar mislite da je more hladno? Znali smo mi koja je temperatura. Naravno, nemojte misliti da je 25 i više stupnjeva, ali dovoljno je toplo za nas hrabre. Kupanje, picigin, ronjenje, trčanje, sunčanje, ali i igra s pijeskom ili u pijesku.
Vjerujte, 2,5 sata boravka na plaži brzo prođe. Nakon večere smo dobili slobodno za rekreaciju, a ona se ogledala u šetnji parkom, igri na dječjem igralištu i, naravno, nogometu. Nogometu za dečke, mislite? Ma, ubacila se u ekipu i naša Lana. Na kraju, rezultat? Zar je to važno?
Otišli smo u sobe, pripremati se za današnji povratak. Ne izravno doma. Treba posjetiti Jurandvor, Bašku, možda se još i okupati u Baški. O tomu u sljedećem postu. Pozdrav svima onima koji čitaju naše dnevnike, posebno tatama, mamama, sekama, bracama, bakama, djedovima!