Još jedna škola u prirodi, još jedanput Veli Lošinj, ali s drugim “glumcima”. Ovoga puta su tu učenici IV. a i b te IV. M iz Svetoga Križa Začretja i učiteljicama Jadrankom, Nasihom i Andrejom te IV. razred OŠ Josipa Broza iz Kumrovca i učiteljem Brankom. Ekipu nadopunjuju animatorica Kristina, vozač Vladimir i, naravno, naš pratitelj i domaćin Muhamed.
Duga je noć, nikako da svane pa su neki još za mraka pristizali na polazište. Nije bilo teško onima iz Začretja jer smo morali u Mirkovec, Kumrovec kako bismo kompletirali ekipu.
Putovanje i prva stanka u Ravnoj Gori, protegnusmo noge, pojedosmo prvi sendvič, popismo malo tekućine i dalje. Do izlaza s autoceste Zagreb Rijeka u Rijeci (na Grobniku; znate tamo je automotodrom), zaobilazimo Rijeku (našu najveću luku, brodogradilište 3. maj, svetište na Trsatu), prolazimo kroz Bakar (nekada s visokim dimnjakom koksare), Kraljevicu (brodogradilište), preko Krčkog mosta i “hitamo” u Rudine na otoku Krku kako bismo posjetili špilju Biserujku.
Nije baš sve išlo glatko. Naš autobus nije “normalan”, on je 3 metra duži od uobičajenih pa je vozač (uz našu pomoć i pomoć slučajnih prolaznika) morao mnooooogoooo puta manevrirati kako bi skrenuo sa glavne ceste prema Rudinama.
Nakon Biserujke nastavljamo put preko Krka do Jurandvora. Tijekom puta čujemo glas našeg pratitelja o nekim značajkama otoka Krka, o njegovim prirodnim ljepotama, povijesti, turizmu…Nije bio naporan, zna za mjeru.
U Jurandvoru nam je gđa Dana ispripovijedala priču o crkvici sv. Lucije i Bašćanskoj ploči, a u akvariju u Baški vidjesmo tisuće primjeraka morskog svijeta.
E, sad. Treba malo odmora, a i gladni smo. U bistrou Baška pojeli smo pizze (ne baš do kraja, bile su prevelike), malo se odmorili i nastavili prema trajektnoj luci Valbiska. Došli 5 minuta prije polaska broda, sretni, jer, u protivnom, morali bismo slijedeći trajekt čekati najmanje 1,5 sat. Bravo za vozača (nemojte misliti da je norio po cesti, vozio je u granicama dopuštenoga).
Na Cresu smo. Serpentine, uspon, prelijepi pogledi na otoke i kopno. I tako prolazimo grad Cres, zastajemo kod Vranskog jezera (mala edukacija), vozimo se Cresom i promatramo mnoge parcele ograđene suhozidima koje su vrijedne ruke nekada intenzivnije obrađivale, a danas se u njima nađe pokoje stado poznatih creskih ovaca.
Približavamo se Osoru, danas gradiću sa 60 stanovnika (a nekada, kaže priča, i 25000; da, dobro ste pročitali), slušamo priču (legende) o nastanku kvarnerskih otoka, o ljubavima grčkog junaka i kraljevne, o biskupu Gaudenciju, kojemu (prema legendi) zahvaljujemo što otoci Cres, Lošinj, Susak, Unije, Ilovik nemaju zmija otrovnica, o njegovu dvadesetgodišnjem životu u špilji na Osorčici (bio protjeran od vlasti jer je htio prekinuti njihovo međusobno bračno povezivanje), o Osorčici i stazama planinara na njoj, o drevnim Liburnima koji su prokopali kanal u tom mjestu i tako odvojili nekada jedinstveno kopno na dva dijela.
I konačno, dođosmo u Veli. Dođosmo u Lječilište u kojemu ćemo sljedećih dana boraviti. Ulazimo u sobe, ne snalazimo se baš najbolje, ali tu su naše učiteljice i sve, za čas, dođe na svoje mjesto. Ali što sad? Tko će posložiti robu u ormar? Sjetismo se mame, bake. Ali dobro, snaći ćemo se. Prva večera. Ne ide baš tečno. Pa što smo mi toga tijekom dana unijeli u želudac, a i uzbuđenje je tu. Idemo mi na rivu, na šetnju, na prvi izvid terena. Na prvi sladoled u našem novom boravištu.
Tijekom putovanje prihvatili smo prijedlog animatorice da ćemo nakon šetnje na mali program upoznavanja te zabavu i ples. Ma, ni govora. Većina je bila za to da odemo u sobe te se zabavljamo na naš način. Bilo je tu pjesama, igara, svirke (Mihael je i harmoniku ponio pa kad je “rastegnuo” i počeo… Na malenom brijegu… Ludilo.
Idu sati. 22,00, 23,00, 24,00,…učiteljice bi spavale, 1,00…hm, nije dobro, iako nikomu ne smetamo, ipak se trebamo malo stišati. Stišali smo se, zaspali smo ali samo do 5,00 u jutro. Radoznali smo kako je to u tuđemu svijetu…
Doručak i vraćanje u realnost. Treba raditi. Imamo program. Idemo do Plavoga svijeta (dupini i zaštita mora), Kule, šećemo uz vodičkinju Dijanu Velim Lošinjem, a ona priča, priča… I pita nas, misli da je nismo slušali, ali prevarila se. Sve smo zapamtili.
Nakon ručka i kraćeg odmora posjetili smo Mali Lošinj, upoznali njegove prirodne, povijesne, kulturne, gospodarske i ine vrijednosti, šetali uličicama, spuštali se stubama (ima ih preko 300), zahvaljujući anđelu (vjetrokazu) na vrhu tornja župne crkve odredili smo kojega je smjera vjetar koji puše.
Na Čikatu, u toj šumi borova, prošetali smo uvalom u kojoj se nalazi spomenik poznatom prirodnjaku Ambrozu Haračiću, vidjeli vilu Karolinu (dar njezina dragoga), vidjeli mnogo hotela, ali i namočili noge ili prste u moru. Kupali bismo se mi, ali čekala je gđa Sandra u Miomirisnom vrtu.
Prošetali smo kroz vrt u pratnji domaćice, upoznali koja je biljka dobra za dobar san, koja za budnost, koja za liječenje rana, koja za spravljanje sokova, pekmeza, koja za dobivanje ulja, ali i koja za borbu protiv komaraca i buha. Uradili smo herbarij, kupili nekakve sitnice za naše najmilije i krenuli prema Velom. Nakon večere program predstavljanja riječju, glumom, pjesmom, recitacijom, plesom…Potom ples, disco. I spavanje (ma ne odmah, oko 24,00 sata). Danas smo malo umorniji.
Srijeda. Jutro za zadaće od učiteljica/učitelja. Radne bilježnice, slikanje, matematika… Ne previše, tek tako da kažemo da smo i ozbiljne radnje radili.
Nakon ručka, autobusom u luku M. Lošinj, brod i plovidba na otok Susak. Plovili smo jedan sat jedva čekajući dolazak na taj otok pijeska (debljine 97 m), iseljenički otok (danas je na Susku oko 150 žitelja, a u Americi se nalazi oko 2500 Susčana), otok origana, otok trske (učvršćuje pijesak), otok vinograda, otok bez ulica (samo je Susak i broj kuće), otok karakterističnog govora, karakterističnih nošnji, otok pomoraca…
Kupanje, šetnja, igra i vrijeme brzo prođe. Povratak je bio katamaranom Dubravka. I tu plovidbu smo doživjeli. Trebalo mu je 10 minuta da doplovi do ulaza u luku Malog Lošinja i tada polako, polako, polako…Zašto? PA što bi se dogodilo s obalom, malim barkama, čamcima, kupačima, šetačima kada bi uplovljavao velikom brzinom?
Četvrtak je bio dan za dopodnevno kupanje na Rovenjskoj, a popodnevno na Čikatu. Na Čikatu smo se natjecali u plivanju, u “bazenu” za vaterpolo. Bio je to pravi doživljaj, ali i muka kada smo se trebali iz mora popeti na podeste da bismo izašli van. Bilo je čak i malih ogrebotina.
Večer je prošla u biranju miss i mistera, karaokama te discu. Svi smo glasovali tako da nije moglo biti nikakvog namještanja. Izabrani su pravi. A karaoke. E, to je pak posebno. Razne pjesme, razni izvođači, razne scene, interesantni pratitelji. Znate, i učiteljice su pjevale. Nije bilo loše.
Nakon podjele diploma čuli smo nekoliko riječi zahvale od strane domaćina pa od našeg učitelja Branka. Ma znate odrasle. Oni trebaju na kraju dati ocjenu. Nisu pretjerivali u govoranciji, a i s ocjenama se slažemo. Slažemo se da smo se dobro družili, da smo dosta toga novoga vidjeli, naučili, da smo se umorili, da je program bio opširan, da smo stekli nove prijatelje, da smo stekli nove simpatije, da su se neki zaljubili, da…
Petak, dan za pakiranje, kupnju suvenira, druženje, sređivanje dojmova. Bilo je onih koji su sjedili zamišljeni, onih koji su tražili da još ostanemo, onih kojima je super samo da se ne mora sve na vrijeme…
Bilo je i onih koji su predložili grupu koordinatora (iz svakog odjela po jedan), koji će već sutra početi s pripremama za mali maturalac.
Ali vjerujte, bilo je i onih koji su rekli da će ponavljati IV. razred kako bi opet išli u Školu u prirodi.